Dok čekam avion, volim da se zezam, da crtkam nešto na telefonu. Nisam ja sad nešto posebno talentovan i vešt, okej – pre sam radio neke grafite, davno je to bilo – ali, eto, volim da crtam i to me opušta. Onda nekad umem da se zanesem i da odgledam brda filmskih trejlera – znam, jako je čudno, priznajem, ali nekad više volim da gledam trejlere filmova nego same filmove. Ima li još nekoga ko ovo radi? Ako da, ljubi vas brat. Kad sam u avionu, gledam Netflix i čiliram, i, naravno, zapisujem i rime, to jest, umotvorine, odmah direktno u telefon, da ih posle ne zaboravim. Kada me pitaju kuda putujem, kažem da putujem svuda – letim za inostranstvo, krećem se po bivšoj Jugoslaviji ili po Srbiji. Lokacija sama po sebi nije toliko važna, jer kako god da okreneš ili formulišeš, uvek sam ’kod naših’ i ’sa našima’, a to je ono što je važno.